2018. nije svima dobro počela. Hrvatsko novinarsko društvo izreklo je javnu “presudu” Zrinki Božajić, konstatirajući da “uvredama i načinom pisanja grubo krši opća načela novinarske profesije”. Već vidimo – Milan Petričić već je napisao prigovor, panično traži šprancu za novu tužbu protiv Saše Lekovića i cijelog novinarskog vijeća časti: Alekseja Gotthardija-Pavlovskog, Tomislava Držića, Verice Mađer, Pauline Peko Šalja, Damira Pijace, Marka Podruga, Vlade Premuža i Slobodana Vlašića. To je devet ukupno. Devet odlazaka na sud svakog mjeseca, ako Bog da možda i u Zagreb. Bit će posla i bit će doma još i manje nego do sada, a Božajićevoj nitko više nikada neće ni pomisliti reći što se smije, a što ne, i kako.
Jer stvari stoje tako da ako njoj tako dođe, ona i njena muška sjena smiju uhoditi, provocirati, voziti se šest centimetara udaljenosti iza vas i djeteta, blokirati vam put, pisati ne samo neprovjerene nego izmišljene, fantazmagorične kretenarije o kome god požele, smiju imati priviđenja, ta priviđenja smiju prijaviti i za njih tvrditi bez ikakve liječničke potvrde ili naknadnog recepta da su joj se čas smijala, pa prijetila, pa je gledala…
Ona smije voditi portal bez nakladnika, bez identifikacijskog broja, bez informacije o kontaktima, bez dnevnog – ako na vrijeme ne odsanja novi san ili Pupić zakasni s novim priopćenjem – ponekad i bez tjednog osvježavanja stranice…
Ona smije pisati najteže moguće klevete, smije držati vašu fotografiju u tri primjerka tri godine na naslovnoj stranici, smije vam se izrugivati djeci, suprugu, široj rodbini…
Priopćenje iz HND-a tek će dobiti svoj nastavak s njezine strane, to je sto posto sigurno. Gospođicu za koju nema dokaza odakle je i kako, zašto pretpostavljamo, stigla u redove zadarskih medija, ili zadarskih novinara, teškim uvjetom rečeno, nitko još nije uspio ograničio ni u čemu, a krila joj svakodnevno novim i novim i sve idiotskijim idejama koje prelaze ne samo granice novinarske etike već i pa i nagriženog razuma, pogotovo zdravog, daju jedan nečasno otpušten bivši policajac i jedan inspektor.
Nakon konačno pristiglog, kopernikanskog priopćenja Hrvatskog novinarskog društva, teško je ne požaliti što ne postoji i kakvo udruženje kradljivaca konja, aljkavih državnih službenika, denuncijatora ili halucinatora pa da opletu jednako javno i preostale iz ekipe sve poznatije Božajićeve čija je slava, potpuno neuobičajeno, rasla proporcionalno s njenim brisanjem svih svojih fotografija i informacija o sebi sa svega što se pogoni na struju – Facebooka, vibera, gmaila, googlea…
Baš kao što Antun Novoselović nije bio krim policajac, nego SDP-ovac u sačekuši, otkrili smo po njegovom odlasku iz PU zadarske; kao što Marko Pupić Bakrač nije nikakav inspektor za ribu, a još manje Mesija, nego će obzirom na sve viđeno prije biti eklatantni zabušant i politički oportunist; tako ni Božajićeva kao produžena ruka ove dvojice nije nikakva istraživačka novinarka, već je “samo” – jako loše odgojena.
Izrazi koje koristi u javnim obračunima (što li su već) “poput ‘moralne nakaze’ i ‘majmuni’… primjeri su kršenja univerzalnih novinarskih načela”, piše o njoj “njezina” strukovna udruga.
U novinarstvu, današnjem posebno, možda nitko niti nije obavezan napisati baš svaku istinu, ali i dalje svakako stoji jasna distinkcija između ne-pisanja istine i pisanja laži. Posebno ako potonje uključuje prijetnje, uhođenja, lažna prijavljivanja i tomu slične dosad neviđene novinarske forme izražavanja?